Katkad mi se posreći. Imam, naime, anđela. Znate kakvi su anđeli: bucmasti, nasmiješeni, razigrani. E, takva je moja djevojčica. Kažu da ima posebne potrebe. Ne, ima potrebe kao svako dijete: biti voljena, zaštićena, sretna. “Znaš, ne možeš biti lijep ako nisi dobar”, rekla mi je dok smo se mučile s imenicama i pridjevima. “Panda je dobra. Zato je i lijepa”. Kažem, katkad mi se posreći. Upoznala sam Martu. Spontan razgovor, par riječi o mojoj djevojčici, o rođendanskom daru koji joj želim kupiti, o pandama. Marta će sašiti tuniku. Dogovoreno. Znala sam da će tunika biti lijepa, ali nisam imala pojma da će sa sličicom pande biti savršena. Vidjela sam i druge Martine kreacije, a zbog jedne haljine poželjela sam biti obla. Što mogu, nisam obla. Prije rezanja torte anđelak obuče tuniku, zagrli me i kaže: “Panda mi je napravila leptiriće u trbuhu. Znaš, to ti je tako jer mi je dobra teta Marta poslala sreću”. Marta, hvala Vam na pandi, leptirićima i dobroti. Zbog Vas će se mnogima posrećiti.